Single Blog

Već JESTE sve što ikada trebate biti!

Već JESTE sve što ikada trebate biti! Kako to da onda ne djeluje tako? Zato jer ste, kao i ja, odrasli u Naopakoj Zemlji…

Kako je to odrasti u Naopakoj Zemlji (ili zašto nemamo nikada mira)?

Ja sam odrasla u Naopakoj Zemlji. A ako ste i vi (a vjerujem da jeste jer je to uvjet za dobivanje ulaznice u Klub Realnih Ljudi na Zemlji), možda ćete u ovom teksu pronaći korisne uvide u neke od glavnih od naopakosti koje su uzrokovale svima nama da živimo naopako – da patimo, guramo, stišćemo, borimo se i općenito imamo konstantni stres od života koji je NEPRIRODAN.

Kako izgleda odrasti u Naopakoj Zemlji?

Tu vas zgrabe čim ste dovoljno otvoreni (to je negdje odmah nakon rođenja) da vas nauče tko ste i kakva su pravila igre na Zemlji. Budući da se ipak radi o Naopakoj Zemlji, ta pravila su također naopaka od onoga što je prirodno, spontano i očigledno dano kao Istina Postojanja, dječjim očima očigledno i savršeno. Ali, ne, ne, uvjere nas u Naopakoj Zemlji, ne možeš biti tako naivan, glup i pustiti da sve TEČE, jer sam po sebi NISI DOVOLJAN i trebaš nešto postati. Trebaš postati NETKO. Inače si “nitko i ništa” u Naopakoj Zemlji.

Pravila za postajanje “nekim” u Naopakoj Zemlji su naopaka od Kozmičkih Istina, a neka od njih su:

Ovakav kakav si se rodio vrlo si manjkav, ne znaš ništa, naivan si, krhak, kompliciran, neuk, sebičan i općenito mala dvonožna neznalica koju treba skockati, ukrotiti, dresirati i pripremiti za nastavak borbe za goli život jer je Naopaka Zemlja pod neprekidnim ratnim stanjem: preživljava protiv drugih, protiv Prirode i uglavnom protiv svega što se dešava.

Stanovnici te Naopake Zemlje, koja se još može nazvati i „Klub Realnih Ljudi“ natječu se, trče za uspjehom, za boljim, većim, XXXL iskustvom u kojem smo “netko i nešto”. Samim rođenjem daju vam pasoš i osobnu kartu (žig zvijeri) da pripadate Naopakoj Zemlji, ali morate to još i ZASLUŽITI jer niste dovoljno ovakvi kakvi jeste.

Ti kao pridošlica u Klub Realnih koji „znaju“ kako je život surov i borba, ovakav kakav jesi ne znaš što je dobro za tebe, škrt si, sebičan i bezobrazan, ne poštuješ “autoritete”, ne znaš ispravno voljeti pa te treba naučiti da ne budeš takav izrod već da fino budeš pristojni i ugledan član Ljudskog Kluba Realnih. To, doduše zahtijeva samo da se odrekneš SEBE i svojeg savršenstva, ali za uzvrat dobijaš nešto mnogo „bolje“: dobijaš ulaznicu u borbenu arenu gdje se jedni protiv drugih borimo i natječemo tko je bolji, veći (opet, opsesija sa XXL varijantama svega), ljepši, skromniji, bogatiji, učeniji, duhovno napredniji, veća žrtva…

Sam po sebi nemaš sve što ti treba da budeš JEDINSTVENO TI, pa si tretiran poput invalida kojem trebaju štake, tj. edukacija o tome kako prestati voljeti sebe i početi tražiti sebe u vanjskim, ekstra prolaznim fenomenima i tuđoj potvrdi. Već u školi te nauče da nemaš pojma i da trebaš naučiti “biti nešto” jer si ovakav nedovoljan (to ne znači da znanje nema vrijednost, ali znanje nije štrebanje napamet podataka koje dijete ne može staviti u kontekst stvarnog života).

Ti, neznalica i sebičnjak, iako sam znaš, vidiš i osjećaš da imaš sve, da jesi SVE, u Naopakoj Zemlji te uvjere u drugačije: iako si sada možda dobro, tko zna do kada će to trajati, a ti si naivan jer misliš da je život dobronamjeran. Ne, ne, uvjeravaju te učitelji Naopake Zemlje: nikada nećeš biti siguran od nepoznatoga i budućnosti, pa uvijek moraš trčati za boljom budućnosti. Fućkaš SADA, budućnost je prava stvar, tada ćeš napokon stići na mjesto gdje te svi vole, poštuju, gdje si napokon vrijedan. Jer, sada si bezveze, i ako nemaš ambicije za postati “netko i nešto” onda si još veći luzer nego što smo mislili…

Tko bi htio biti ono što jest? Samo gubitnici, uvjeravaju nas oni koji nas podučavaju kakva su pravila preživljavanja u Naopakoj Zemlji.

Dakle, trči za slikom idealnog ja koja je usađena u tvoj dječji um u vremenu kada je bio nevino otvoren svemu. I po putu nije bitno ako i crkneš u potrazi za tim idealnim ja, u Naopakoj Zemlji se veličaju pali junaci koji su žrtvovali ono što jesu radi nečega što je izmišljeno u umovima i nema veze sa stvarnošću.

Uče nas da smo svi jednaki, ali istovremeno trebamo biti jednakiji” od drugih tako da imamo bolje ocjene, izgled, auto, objave i fotografije na društvenim mrežama, tijela sa ljepšim (XXXL) dijelovima, više diploma na zidovima koje su potpisali učitelji Naopake Zemlje tako da možete dalje širiti i vi program nedovoljnosti misleći da ljudima pomažete da se „poprave“, zatim treba imati više novaca, nekretnina, pratitelja i obožavatelja, a nije loše niti imati što više žena/muškaraca sa kojima smo pomiješali tjelesne tekućine (osim ako ste otišli na puritansku stranu pa trebate imati više apstinencije od dijeljenja tjelesnih tekućina sa drugima)

Ili, ako ste “duhovno orijentirani”, tada morate biti skromniji, jeftiniji (ili raditi besplatno jer ste se identificirali sa ulogom sveca ili gurua – postali ste “netko i nešto”), pa trebate opraštati svima, žrtvovati se za druge kada autoriteti Naopake Zemlje kažu da se trebate žrtvovati, i sve druge spiritualne ego karakteristike sa kojima se želimo nadjenuti da bismo napokon postali “netko i nešto”

Nauče nas u Naopakoj Zemlji i da su resursi ograničeni, da nema dovoljno i da naše postojanje zagađuje okoliš, da trošimo zrak, vodu, da se priroda slama pod teretom nas samih, da smo općenito teret svijetu i jedini način da se od tog grijeha što nismo sami po sebi vrijedni rođenjem iskupimo, je da postanemo “netko ili nešto”.

Dovoljno je otvoriti oči i pogledati sam za sebe da je Majka Zemlja čista, prostrana, nevjerojatno bogata vodom, plodnom zemljom, zelenilom i svime što nam treba, ali to u gradu i na televiziji (medijima) nećemo čuti, jer je moto Naopake Zemlje da je čovjek parazit i to pridodaje vašem osjećaju da ste smetnja i da morate iskupiti i zaslužiti svoje postojanje.

Naopaka Zemlja čim postanemo dovoljno prijemčljivi, nauči nas da život nije lagan, da su drugi ljudi opasni i sebični (i mi smo takvi, uvjerava nas se), te da sve što trebamo dolazi nam jedino ako svu svoju životnu energiju mahnito usmjerimo u ambiciju da postanemo “netko i nešto”. Trebamo “postati” u očima drugih bogati, pametni, plemeniti, nježni, darežljivi, hrabri, opraštajući, žrtveni, heroji. Najbolji.

Sve ove ambicije, ukoliko nisu potkrijepljene RADOŠĆU koja ih sama kreira, stvaraju najteži teret čovjeku koji je zaboravio svoju pravu prirodu jer je odgojen u Naopakoj Zemlji. Taj teret je NEPREKIDNI NEMIR. Taj nemir manifestira se kao patnja, anksioznost, i osjećaj kao da nemamo Dom.

Dom nije u nama, uči nas se u Naopakoj Zemlji, već vani, u očima drugih i njihovoj presudi tko smo mi i kakva je naša vrijednost, odnosno, jesmo li postali “netko i nešto”. Niti jedno mjesto na Zemlji nije dom, kažu nam, jer je u „vlasništvu“ nekoga drugoga ili izmišljene apstrakcije koju zovemo „država“. Osjećamo se kao stranci u svojim tijelima, u domovima, na Zemlji jer nam je usađena ideja da smo nešto nekome dužni. To je ujedno i porijeklo „originalnog grijeha“ i osjećaja dugovanja koji tereti svakog čovjeka. Dužni za što? Što smo se rodili u Naopakoj Zemlji gdje je sve naopako shvaćeno?

I tako mi prestankom djetinjstva, naoružani naopakim „istinama“, poput izbjeglica iz vlastitog Doma, nađemo se van sebe, zaključanih vrata našeg Doma, a ključ negdje bačen. I pokušavamo postati „netko i nešto“, iskupiti se u Naopakoj Zemlji gdje sve što u sebi osjećamo kao ispravno, harmonično i istinito, proglašavaju fantazijom, naivnošću, neznanjem, neopreznošću, sebičnošću…

Tragamo za Domom koji nije i ne može biti u Naopakoj Zemlji u kojoj vas uvjere da biste bili vrijedni morate potisnuti sebe, svoje talente, želje, potrebe, darove, interese i zamijeniti ih za mehanički ideal nekoga tko je postao “netko i nešto”.

U Naopakoj Zemlji nauče nas da se trebamo “popraviti” jer nismo dobar dečko/curica (kasnije nismo dovoljno dobri građani, supružnici, članovi Ljudskog Kluba), i da se moramo popraviti jer je naša urođena priroda divlja i zla, i ako nas se ne dovede u red, opasni smo za sebe i druge, ako ništa drugo, previše dišemo zraka. Nauči nas se da se trebamo popraviti na asketski način: biti siromašan, raditi bez da nam se plati ili biti na bilo koji drugi način “nesebičan”, ali istovremeno i imamo dužnost da budemo ambiciozni i najbolji.

Nauče nas ti smiješni predstavnici Naopake Zemlje da ako ičemu od toga kažemo “ne”, tada ćemo biti nevoljeni, odbačeni, otpadnici, siromašni: „nitko i ništa“ (a trebali bismo postati “netko i nešto”). Ta nebulozna pravila su potpuno haluciniranje: opsesija sa dužnosti prema nekome i nečemu je ideja ega koji na taj način stvara sliku o sebi kao “nekome” tko je u usporedbi sa drugima, bolji ili lošiji.

Vi, kao jedinka koja je uspjela upasti u Ljudski Klub, ne možete osjećati sve što želite i kada želite! – uvjerava nas se u Naopakoj Zemlji. Ne, ne, izvolite osjećati što je propisano i kada je propisano: plačete kada je prikladno da se plače (na primjer, kada netko umre jer je i smrt naopaka u Naopakoj Zemlji i predstavlja razlog za tugu umjesto slavlje, no ako vas čuju da ovako govorite kao ja sada, prijeti vam izbacivanje iz Kluba Realnih Ljudi). Naopaka Zemlja ima stroga pravila kada trebate što osjećati, a ako ih se ne pridržavate, odnosno, ako ne osjećate ono što su vam rekli da biste trebali osjećati, ili osjećate, nedaj Bože, nešto što ne biste trebali osjećati – nešto jako nije s vama u redu (to smo već zaključili od početka) i za to dobivate odmah korekciju/kaznu, a ona je u obliku ultimativnog zmaja u psihi: KRIVICE.

Autoriteti Naopake Zemlje daju vam, dakle, komande kako i kada trebate što osjećati, na primjer, “pazite na druge”, jer drugi su poanta, a vi ste beznačajni ionako sami po sebi i trebate zaslužiti svoje postojanje i zrak kojeg ste već sada potrošili previše. Kao da vi sami po sebi niste dobronamjerno biće koje naravno da PRIRODNO pazi na druge, ali kada ste pod obavezom da ih pazite, tada nemate prostora djelovati iz srca!

Osjećaj dužnosti odsjeca nas od osjećaja prirodnosti dijeljenja, pomaganja, harmonije. Posljedica krivice koju osjećamo svaki puta kao prokletstvo jer nismo osjećali ono što smo trebali, jest ta da ponovno ojačavamo svoj osjećaj nedovoljnosti koji je potpuna iluzija i izravna laž!

Mentalni osjećaj odgovornosti prema drugima je upravo ono što nam onemogućava da se prirodno spojimo sa onime što je potrebno u datom trenutku.

 

 

Svatko od nas rođen je sa urođenim altruizmom, nesebičnošću, dobrom namjerom i bezuvjetnošću primanja i davanja, ali u Naopakoj Zemlji, naravno, djeluje naopako: da smo hladni, sebični i pohlepni pa se trebamo od toga ispraviti na način da ispunjavamo uloge koje nemaju veze sa nama i traže od nas da gušimo LJUBAV u nama i glumimo da smo dobar “građanin/čovjek”. Oni od nas koji se ponašaju „sebično i zlo“ zapravo su pod hipnozom Naopake Zemlje i zato nisu u kontaktu sa svojom prirodnom ljubavi prema sebi i svemu što postoji.

Pravila („istine“) Naopake Zemlje su gomila besmislica! I samo trebate otvoriti oči i uvjeriti se sami kroz svoja istinska osjetila da su besmislica. Istina je toliko očigledna i vidljiva da je zato ne vidimo.

Sreća da sva kvazi-pravila Naopake Zemlje nemaju veze sa našim Istinskim Ja i ne primjenjuju se na nas, osim dok smo pod njihovom hipnozom. Naopaka Zemlja je samo krivo shvaćena Kozmička Istina. I ma koliko god djelovala stvarna, i dalje je samo fasada, šarada, iluzija da nešto nije u redu sa nama.

Sve je u redu s nama. I to otkriće da smo u redu upravo ovakvi kakvi jesmo, KAKVI JESMO, treba biti otkrivano svakoga dana ispočetka, sve dok ne postane prirodno, jer to i jest naše prirodno stanje.

Ništa što možemo sebi dodati ili oduzeti ne može nas učiniti više ili manje onima koji jesmo. Kao bića već smo sada savršeni. Prepoznajemo da naša izvorna, autentična svrha nije posao kojeg bismo trebali raditi. Ne trebamo nikuda stići. Nigdje ne kasnimo. Radije, naša svrha jest bivanje, sada i ovdje, u onome gdje nas je trenutno postavila Stvarnost. Pozivam vas da kontemplirate nad time da nema veće svrhe od te da se svakoga trenutka pojavite prisutni za Stvarnost. Oblik kojega će Stvarnost preuzeti nije važan – uvijek ćete ili stajati ili sjediti ili ležati. Kada smo prisutni, mi smo direktne oči, uši, ruke i noge Izvora. Naša prisutnost jest prisutnost Izvora.

Već JESMO sve što ikada trebamo biti.

LJUBAV JE ONO ŠTO VEĆ JESMO.

Ljubim

Comments (0)