Svi mi bismo rado promjenu ali da se ništa ne promjeni. Međutim, da bismo napravili pravu Promjenu u svojem životu moramo biti spremni napraviti korak u nepoznato. Kada govorimo o Promjeni sa velikim P, govorimo o Promjeni naše osobnosti, odnosno, Promjeni osnovnih uvjerenja temeljem kojih kreiramo svoju realnost. To je Promjena koja nam omogućava da prestanemo sami sebi stajati na putu i dopustimo si živjeti svoje pune potencijale. Zato sam joj dala veliko početno slovo: Promjena.
Zašto ljudima promjena ne ide lako?
Zato jer pružamo otpor. Otpor promjenama je u ljudskoj prirodi. Promjena znači otpuštanje starog i poznatog i ulazak u nepoznato, a to podrazumijeva otpuštanje kontrole (koja je ionako iluzorna), a to je za naš ego najgora stvar. Ego želi biti u kontroli.
Zašto ljudi ne naprave promjene iako znaju da sadašnja situacija nije dobra za njih?
Zato jer smo ovisni o svojem identitu – egu. Ovisni smo o svojem poznatom okruženju koje nam svaki dan potvrđuje tko smo. Ono „tko smo“ je naš ego identitet s kojim smo se poistovjetili: naše ime, ono što posjedujemo, što radimo, kakvo obrazovanje imamo, itd. Sve to su samo stvari s kojima se ego poistovjećuje da bi mogao postojati. Jer, mi nismo samo naš ego. Mi smo beskonačna svijest, Život sam koji ima iskustva kroz našu osobnost.
Ego se boji nepoznatog, on želi biti „u kontroli, zato jer mi mislimo da smo mi samo naš ego. Ako počnemo odabirati nove misli, početi ćemo se ponašati i osjećati drugačije, odnosno, nećemo se ponašati i osjećati kao što smo do sada navikli, a navikli smo automatski se ponašati kako bismo doživjeli iste događaje koji potvrđuju iste emocije našeg identiteta – ega. I odmah nam postane neugodno.
Ego ili osobnost
Ego ili osobnost je onaj vaš poznati osjećaj da ste to „vi“, to je vaš identitet, onaj koga zovete svojim imenom i tko igra različite uloge – roditelja, djeteta, partnera, itd. Kroz oči ega promatramo svijet oko sebe i svijet „izvan nas“.
Osobnost je funkcija koja je nastala kako bismo se razlikovali od drugih i mogli zauzeti svoje mjesto u vanjskom svijetu. Osobnost je zapravo ono kako se želimo pokazati drugima ili maska.
Naš ego (osobnost) je ovisan o slici o sebi. Kada se probudimo svako jutro, mi tražimo onaj poznati osjećaj da smo to mi. Očekujemo poznati osjećaj da smo to mi (sa svim svojim problemima) i sjetimo se osjećaja „ja“.
Tijekom noći, dok spavamo (i kada god spavamo ili meditiramo, odnosno usporavamo moždane valove) naša se dominantna vibracija resetira, ali mi se ujutro odmah sjetimo putem vanjskih okolnosti tko smo i potvrđujemo svoj identitet. Koristimo druge ljude i vanjske okolnosti da bismo potvrdili svoj prošli, dosadašnji identitet koji nam je poznat. Koristimo sve vanjske okolnosti kako bismo nastavili svoju ovisnost o identitetu iz prošlosti – poznatoj prošlosti.
Primjetite da se ne radi o željenom, već poznatom identitetu. Tako koristimo novac da potvrdimo svoju ovisnost o nedostatku, koristimo roditelje da potvrdimo svoj osjećaj žrtve ili krivice, koristimo svojeg šefa ili kolege s posla da bismo potvrdili svoju ovisnost o osuđivanju,koristimo svoje partnere kako bismo potvrdili svoju ovisnost o tuđoj potvrdi (ili kritici), koristimo socijalne mreže kako bismo potvrdili svoju ovisnost o lažnoj slici koju pokušavamo pokazati svijetu, te da bi se ponovno mogli osjećati nesigurnima u vezi samog sebe, itd…
Ovako izgleda prekinuti, neuspješni proces promjene:
1. tražili ste promjenu, želite promjenu
2. dobili ste priliku za promjenu
3. napravili ste promjenu
4. počeli ste se osjećati drugačije
5. vaša podsvjest vas tada alarmira: Osjećam se drugačije. Osjećam se čudno, a to nije dobro za mene. Ne osjećam se dobro.
6. mentalno interpretirate čudan osjećaj novog kao znak da idete u krivom smjeru: Ovo nije dobro za mene.
7. čim prihvatite tu misao, povlačite se natrag u staro i poznato (obrasce ponašanja), koji će stvoriti ista ponašanja, iskustva i emocije.
8. ništa niste postigli osim što se osjećate frustrirano i ljuti na sebe, vaš podsvjesni um dokazuje vam da ne možete učiniti promjenu, osjećate se obeshrabreno. Reći ćete samom sebi da se osjećate dobro, ali zapravo se osjećate samo poznato.
Novo stanje u kojem smo se počeli osjećati drugačije (točka 4.) je ključno: novo stanje postojanja nam je nepoznato. Ne doima nam se „normalnim“, to nismo mi. A zbog toga što to nije osjećaj dobrog starog, poznatog ja, više ne možemo predvidjeti osjećaj poznatog ja i kako se on zrcali u našem životu. To je trenutak kada smo zakoračili u rijeku promjene i iako je isprva neugodno, to je krucijalni trenutak u kojem treba vjerovati procesu promjene.
Ego izgovori
Evo najčešćih razloga koje naš ego podastire kao razloge za ne poduzimanje promjene. To su rizici s kojima se ne želi suočiti:
„Pa, ako nastavim vjerovati da ne zaslužujem ljubav, mogu zadržati barem neki oblik kontrole. Mogu zadržati svoju sliku o sebi i kontrolu nad sobom kada sam sa drugim ljudima. Mogu se ponašati na određeni način i ljudi će me zbog toga cijeniti i voljeti. Ali ako otpustim ideju da ne zaslužujem ljubav i počnem se voljeti, što se može desiti? Biti ću slobodan, divlji, neodgovoran! Neću imati kontrolu nad riječima koje izlaze iz mojih usta, možda ću govoriti lude stvari i ljudi me neće voljeti, neće me cijeniti, odbaciti će me.
Ako počnem govoriti istinu raspasti će mi se brak, izgubiti ću posao, ljudi me neće voljeti, osiromašiti ću.
Ako pustim svoje prave osjećaje van, preplaviti će me ili ću napraviti nekome nešto nažao.
Izgubiti ću kontrolu i sve će se raspasti.
Ako počnem meditirati i svjesno disati postati ću čudan, neuzemljen, nerealan, ljudi će me čudno gledati. Ako prestanem život shvaćatio ozbiljno, sve će otići kvragu.
Ako počnem biti pravi ja, otkriti ću da sam bezveznjak. Nitko me neće htjeti.
Nemam vremena/novaca/snage. Ne vjerujem u to. Ako ja neću držati sve pod kontrolom, tko će?
Drugi će o meni misliti da sam lud/neozbiljan, negativno će me primiti.
Ako se ja prestanem natjecati/boriti/kontrolirati, drugi neće i pregaziti će me.
Ja sam nepopravljiv, nema mi pomoći.
Ako prestanem biti radoholičar, neću uspjeti toliko napraviti, a možda i dobijem otkaz.
Ako prestanem držati kontrolu, i počnem pratiti svoje snove,možda poludim i postanem izgladnjeli umjetnik.
Ako prestanem biti ovisan o adrenalinu i stresu i počnem meditirati, disati, opuštati se i spavati – izgubiti ću svoju oštricu. Pregaziti će me drugi i svijet.
Ako počnem osjećati sve svoje osjećaje, bojim se da bi mogao nekoga ubiti u ljutnji, napraviti štetu, ili nikada neću prestati plakati ili ću htjeti imati seks sa svima.
Moje okolnosti mi ne dopuštaju da se promjenim.
Budem kada ….
Ne želim to dovoljno jako. Ne da mi se. Moj je život bezveze.
Moram se truditi više nego drugi ljudi.
Nitko me ne doživljava (sluša).
Nikada neću postići ništa bitno. Ja to ne mogu.
Nisam dovoljno pametan/lijep/obrazovan/snažan/vrijedan za ono što želim.
Netko drugi je već dobio ono što ja želim.
Nemam dovoljno novaca/ljubavi/partnerove podrške/vremena/mira, kreativnosti/moći/podrške…
Ali, takva je realnost (stvarnost) situacije.
Rečenice koje sadrže riječi: „uvijek“, „stalno“, „nikada“.
Danas mi se ne da. Ne stignem.
Od sutra ću. Preumoran sam. Imam previše posla. Ne mogu se promijeniti. Želim nešto pojesti.
Ovo ne funkcionira. Od ovoga se ne osjećam bolje.“
Homeostaza
Otpor promjenama je s jedne strane savršeno funkcionalan funkcionalan i potreban urođeni instinkt za preživljavanje.
Homeostaza je urođeni mehanizam svakog živog organizma koji ima funkciju održavati balans u samom organizmu. Svaki živi organizam ima tri urođena ponašanja i u svakom će trenutku, ovisno o stimulansu kojeg doživljava, tj. vanjskim ili unutarnjim okolnostima biti u jednom od ta tri ponašanja.
To su:
1. Rast ili napredovanje
2. Homeostaza ili stanje ravnoteže/ balansa (neutralno stanje)
3. Bijeg ili obrana (fight or flight) ili stres.
Svi organizmi dizajnirani su na način da imaju ugrađeni mehanizam koji održava ravnotežu ili homeostazu, a to je čini na način da se tijelo u svim okolnostima pokušava vratiti u stanje uravnoteženosti. Homeostazom upravlja podsvjesni um (autonomni živčani sustav ili mjesto gdje su pohranjeni svi naši programi po kojima funkcioniramo).
Tijelo pokušava održavati konstantno, „normalno“ stanje. Kada izađe iz ravnoteže, homeostaza čini da se tijelo automatsko trudi vratiti se u normalno stanje. Primjerice, to je vrlo korisno budući da kontrolira razinu vode, soli, masnoća, proteina, kalcija i kisika u krvi. Održava stabilnu temperaturu tijela, ritam otkucaja srca, disanje i općenito je vitalna funkcija u svim samoregulirajućim sustavima, što su naša tijela.
Rekli smo da postoji tri pojednostavljena smjera kretanja stanice: naprijed (rast), ravnoteža (homeostaza, ravnoteža) i unatrag (stres). Pomicanje u bilo kojem smjeru je za tijelo izbacivanje iz balansa, bilo prema naprijed ili unazad, budući da se radi o pomicanju iz poznatog u nepoznato, a tijelo je zbog homeostaze programirano da zadržava poznato, sigurno i komforno te da ostaje u takvom balansu „normalnog stanja“.
Međutim, što je normalno stanje? Normalnim stanjem tijelo smatra ono stanje koje već dulje vrijeme zadržava, odnosno komforna zona. Ili zona u kojoj naš ego drži kontrolu.
Izazov kod homeostaze je taj što sustav ne razaznaje razliku između promjene na bolje i promjene na lošije. Samo registrira promjenu i pokušava odmah povratiti postojeće stanje, odnosno, odupire se svim promjenama. Spomenuli smo već neuspjeli proves promjene: počinjemo se osjećati drugačije, a tijelo to protumači kao prijetnju balansu.
Sindrom normalnosti
Važno je spomenuti kako homeostaza ima i socijalni aspekt. Ja to zovem Sindromom normalnosti. O tome cijeli tekst pronađite ovdje: Što nam čini Sidrom normalnosti?
Kada želimo napraviti promjenu, osim što moramo nadvladati vlastiti otpor prema promjeni, moramo nadvladati i grupni pritisak, gravitaciju koju nam nameće obitelj, prijatelji, kolege, roditelji iz njihovog vlastitog otpora prema promjenama. Iako možete naići na potporu ljudi iz svoje okoline, najčešće će vas pokušati nesvjesno pritisnuti da se vratite svojim starim navikama, a budući da ste ovisni o svojem identitetu i potvrdi vanjskog svijeta, lako ćete popustiti.
Razlog tome što će vas baš vaši najbliži najčešće pokušati držati tu gdje jeste (unatoč njihovim najboljim namjerama) je u tome što ako rastete – mijenjate se, drugačiji ste, a to je za njih posao za homeostazu: održavanje postojećeg balansa kojeg imaju u odnosu s vama. Sjetite se da potvrđujemo svoj ego identitet i uloge koje igramo kroz odnose s drugim ljudima. Kada vi rastete i mijenjate se, to ima utjecaja na sve u vašoj blizini, i tada vaš rast i promjena radi pritisak na druge, budući da i oni imaju nesvjesnu želju za rastom, također. Jedan dio njih vam se divi i iskreno vas podupire, vaš trud i napredak ih inspirira, ali jedan dio njih vam zavidi i nesvjesno vas sabotira jer preferiraju starog vas – to je njihova komforna zona.
Ne želimo se isticati ničime što bi nas izbacilo iz krda kojem pripadamo. Ne želimo biti freakovi, čudaci, izopćenici. Ne želimo biti drugačiji. Želimo pripadati drugim „normalnim“ ljudima.
Bojimo se saznati tko smo zaista. I na to smo programirani, tako da odmah možete odahnuti: niste vi krivi što pokušavate biti normalni. Tako je priroda organizirala da bi nas potaknula da se pronađemo ispod maske normalnosti u trenutku kada nam normalnost postane pretijesna.
Sindrom normalnosti
Podsvjesni um, također održava i mentalnu homeostazu, a to znači da nas pokušava održati u istim načinima (obrascima) misli i osjećaja koji su u skladu sa našim programiranjem, odnosno, s onim kako smo mislili i osjećali se u prošlosti. Tako je naše tijelo (podsvjesni um) zapravo stalno u prošlosti jer svaki pokušaj promjene shvaća kao izlazak iz ravnoteže. Podsvjesni um je skladište svih naših navika, obrazaca i komfornih zona, i radi marljivo da nas održi u njima.
Drugim riječima, podsvjesni um uzrokuje da se počnemo osjećati emocionalno ili fizički neugodno kada god pokušamo učiniti nešto novo ili drugačije ili uspostaviti novi način ponašanja. To čini zato da nas upozori da smo izašli iz homeostaze. A budući da nema logiku, ne zna da li je izlazak iz homeostaze – komforne zone pozitivan za nas ili ne, odnosno i promjenu na bolje smatra prijetnjom jer izbacuje iz postojećeg balansa.
Od tuda potječu i strah od neuspjeha, ali i strah od uspjeha. Strah od uspjeha je jednako prisutan u svima nama kao i strah od neuspjeha. Bojimo se svojih potencijala jednako kao i svojih nedostataka, bojimo se onoga dijela sebe čiju naznaku vidimo u savršenim momentima inspiracije, u idealnim uvjetima naše najveće snage i samopouzdanja. Uživamo u tim vlastitim najvišim mogućnostima koji naliče božanskima u trenucima kada se spojimo sa svojim Pravim Ja – to je naša prava priroda. Ali istovremeno se tresemo od straha kada pogledamo u te iste mogućnosti. Zato jer mislimo da ako postanemo uspješni, možemo biti otkriveni kako smo zapravo prevaranti i ne znamo ništa. Sve je to egova priča samo da ostane sve isto.
Svi mi imamo duboko ukorijenjen podsvjesni osjećaj krivice koji je utisnut u nas u prvih sedam godina života. Razne su ekspresije krivice, ali jedna od vrsta krivice koju možemo nesvjesno osjećati i koja nas sabotira od ostvarenja svojih punih potencijala je krivica što nam ide bolje nego drugima.
Razmislite malo koliko ste puta sakrili svoj uspjeh ili sposobnosti da se ona druga osoba ne bi osjećala lošije pored vas? Ovu vrstu krivice zovemo još i „krivicom preživjelog“. Poznata je u slučajevima kada osoba jedina „preživi“ i zbog toga se osjeća krivom kao da je ona uzrokovala tuđu nesreću. Radi se o podsvjesnom mehanizmu koji se bazira na osjećaju odgovornosti za tuđe stanje i sreću. I dio je našeg straha od uspjeha.
Možete osjetiti svoju podsvijest kako vas vuče natrag u komfornu zonu svaki puta kada pokušate nešto novo: dijetu, režim tjelovježbe, promjenu posla, partnera, mjesta stanovanja, itd. Sigurno ste primjetili da je i promjena na bolje vrlo stresna za vas, čak jednako kao i promjena na gore. Čak i od samog razmišljanja o tome da bi napravili nešto drugačije možete se početi osjećati napeto i nelagodno.
Također, strah od uspjeha je posljedica emocije nezasluživanja koju smo utisnuli u sebe tijekom djetinjstva. Naime, mi duboko u sebi mislimo da nismo dovoljno dobri (ne zalužujemo) i da ako postignemo uspjeh, prijeti nam rizik od toga da ćemo biti razotkriveni kao varalice, lažnjaci koji se prave da su dovoljno dobri.
Put samorazvoja je često usamljenički, ali ako ste svjesni ove tendencije da vaš podsvjesni um održava homeostazu i odupire se promjenama, možete si dopustiti da rastete bez obzira na otpor tijela i okoline. Ključ je u svjesnom umu koji mora u sebi naći snagu (koju posjeduje) da stoji čvrsto u svojoj unutarnjoj snazi.
Unutarnji svijet mora postati realniji od vanjskog.
Kako maknuti otpor Promjeni?
Nije ugodno pomaknuti se iz poznatog u nepoznato, ali je nužno i vrlo obećavajuće. Ono što je potrebno da bi promjena uspjela je naša namjera. Istinska namjera. Promjena o kojoj mi ovdje pričamo je suštinska promjena, a ne samo kozmetička i privremena. Govorimo o promjeni našeg stanja postojanja – misli i osjećaja. Svi mi imamo ego identitet koji je navikao na određena ponašanja. Promjena tog identiteta nužno se suočava sa promjenom. Ali zamislite gusjenicu koja se ne želi promjeniti u leptira. U prirodi nema takve vrste otpora – evolucija se spontano i prirodno dešava. Tako je i sa nama, jer u svakome od nas leži mudrost koja zna kako se iscjeliti, transformirati, ali ljudi su blagoslovljeni sa sviješću koja često umjesto da vodi prema napretku, koči.
Istinska namjera znači posvetiti se promjeni u potpunosti. Istinska namjera znači pojaviti se svaki dan za sebe.
Istinska namjera znači:
– preuzeti 100% odgovornost za svoj život
– izaći iz mentaliteta žrtve: prestati kriviti druge ljude i okolnosti za svoje stanje – vidjeti svakoga kao glasnika (saveznika) za prepoznavanje svojih projekcija sjenke (blokiranih emocija)
– govoriti da kada mislimo da i ne kada mislimo ne
– prestati ovisiti o tuđoj potvrdi i dati sam sebi potvrdu svoje vrijednosti
– otpustiti ovisnost o traženju sigurnosti, ljubavi i potvrde o svojoj vrijednosti izvana
– otpustiti mentalitet oskudice
– otpustiti potrebu ega da bude uvijek u pravu
– govoriti i živjeti svoju istinu
– dopustiti sebi i drugima da postoje ovakvi kakvi jesu
– osjetiti sve svoje emocije
– posvetiti se vježbama i alatima za širenje svijesti sa punom pažnjom i dosljednošću
– biti autentičan – nemati potrebu za pretvaranjem da bi se osjećali vrijednim
– biti identificiran sa svojom pravom prirodom – Pravim Ja umjesto sa svojim egom
– tražiti rješenje umjesto konflikta u svemu
– prestati shvaćati sve preozbiljno.
Ako sami sebi govorite: „želim se promjeniti, ali ne znam kako“ – i to je opet izgovor.
Upitajte se: jesam li zaista spreman promijeniti se?
Kako bismo maknuli otpor prema promjeni, moramo ga biti svjesni. Moramo imati namjeru vjerovati procesu promjene, a posebice u trenucima kada ne znamo što se dešava i tko smo. Jer to su trenuci kada se zaista stvar pomiče! Ovaj se proces može usporediti i sa procesom rađanja novorođenčeta: iz tople, poznate, ugodne maternice odjednom se beba nađe unutar porođajnog kanala gdje je tijesno, nema više poznatog osjećaja, ne zna kamo taj uski kanal vodi. Ali ubrzo se ugleda svjetlost dana – novog rođenja. I iako je svjetlost na početku zaslijepjujuće jaka i hladno je, beba se privikne na svoj novi život u vanjskom svijetu. Baš kao i gusjenica: ne pita se kuda ovo vodi jer prati urođenu mudrost tijela koje samo zna što treba činiti.
Micanje otpora promjeni znači dopuštanje promjeni da se desi. Mičemo se sami sebi sa puta i puštamo našoj urođenoj mudrosti da čini što treba činiti.
Knjiga Peti Element napisana je za Vas, kao putokaz na vašem Putu Buđenja.
Ljubim.
