Pokušavate li biti “normalni”? Uklopiti se nekako u ovo društvo i svijet koji izgleda kao da je poludjeo i okrenuo sve vrijednosti naopačke? Bez brige, svi smo zaraženi virusom “normalnosti” od ranog djetinjstva. Ali, ako želimo imalo biti autentični i živjeti ispunjen život, moramo prestati glumiti da smo normalni i saznati tko smo zaista.
Zašto svi pokušavamo biti “normalni”? Odgovor na to pitanje usko je povezan sa odgovorom na pitanje zašto izbjegavamo živjeti u sadašnjem trenutku i bježimo mentalno u prošlost ili budućnost.
Zašto izbjegavamo život u sadašnjem trenutku?
Zato jer moramo pobjeći od sebe. Od Istinskog Ja. I činimo to tako da pokušavamo biti „normalni“. Ja to zovem „Sindrom Normalnosti“.
Naime, u sadašnjem trenutku osjećamo nemir kojeg uzrokuje potisnuti emocionalnog naboj u nama, odnosno, emocije iz prošlosti o kojima je tijelo postalo ovisno da bi potvrdilo naš identitet (ego). Više o tome pročitajte ovdje: Moć podsvjesnog uma i kako smo programirani u djetinjstvu i ovdje: Što je ego i kako pruža otpor prema promjeni.
Naše tijelo je naše vozilo koje pamti emocije. Sve negativne emocije koje smo ikada imali a nismo ih proživjeli, već ste ih potisnuli u svoju podsvijest, stoje u vama u obliku blokirane energije. Postojanjem u sadašnjem trenutku, te se energije odblokiravaju i oslobađaju, ali sam proces ljudi smatraju neugodnim jer ga ne razumiju. Naime, kada otpuštamo emocije koje smo potisnuli duboko u sebe (bol, ljutnju, patnju, tugu…), sam čin oslobađanja od nas zahtjeva da te emocije doživimo. To znači da si dopustimo osjetiti ih kako prolaze kroz nas. Da, to znači osjetiti tugu, patnju, ljutnju ili drugu emociju kako prolazi kroz nas i otpušta se, odnosno, pretvara se u oslobođenu, vitalnu energiju koja je sada spremna za kreiranje životnog iskustva kakvog želimo i zaslužujemo.
Većina ljudi bježi od tog osjećaja neugode osjećanja vlastitih emocija u sadašnjem trenutku mentalno okupirajući prošlost ili budućnost i pokušavaju svijetu pokazivati svoju ”sretnu masku” ili drugim riječima: prave se normalni.
Dakle, bježimo od samih sebe zato jer nam se čini da ako ćemo si dopustiti biti svoji, to će nas preplaviti, ugušiti ćemo sami sebe negativnim emocijama, ljudi će nas prestati voljeti, ostati ćemo sami… ironija je u tome što upravo bježanjem od svojeg Istnskog Ja, koji se nalazi odmah iza sloja potisnutih negativnih emocija, onemogućavamo sebi da budemo ispunjeni.
Bojimo se pogledati u sebe kao da skrivamo neko čudovište unutra. Umjesto toga, pravimo se „normalni“.
Dakle, da odgovorim na pitanje koje sam postavila na početku: Što činimo krivo?
Pokušavamo biti „normalni“.
Ne želimo se isticati ničime što bi nas izbacilo iz krda kojem pripadamo. Ne želimo biti freakovi, čudaci, izopćenici. Ne želimo biti drugačiji. Sada će neki reći: “ja sam baš drugačiji i želim biti drugačiji i ne bojim se to pokazati.” No, biti drugačiji nije nužno isto kao i biti autentičan – Istinski Ja. Naime, vrlo smo vješti u kreiranju posebnosti kao načina na koji ćemo i dalje pripadati „normalnima“ ali kao prihvatljivi čudaci. To može, ali i ne mora podrazumijevati da smo autentični. Mnogi od nas se pretvaraju da su drugačiji kako bi se uklopili. Primjer za to je vrlo očigledan u marketinškoj industriji koja nas potiče da koristimo proizvode koji nas čine „drugačijima“ (slogani: „Budi drugačiji, razlikuj se, budi svoj, budi poseban…“) a zapravo nas time stavljaju u kutiju sa svima drugima koji koriste isti proizvod i pokušavaju se uklopiti time što su „svoji“ koristeći određeni parfem, marku tenisica, cigareta, vrstu mobitela.
Biti autentičan znači nemati potrebu za pretvaranjem da bi se osjećali vrijednima.
Autentična osoba ne skriva dijelove svoje osobnosti i nema potrebu pratiti trendove kako bi se osjećala prihvaćenom, normalnom ili vrijednom.
Kada smo već kod oglašavanja, molim vas, ne vjerujte njihovim porukama. To su sve pomno programirane poruke kako bi vas ubijedile da će njihova usluga ili proizvod popuniti prazninu u vama koja je nastala zbog toga što ste identificirani sa vanjskim lažnim ja, „normalnošću“. Reklame vas žele uvjeriti da ako niste zadovoljni sobom, možete kupiti nešto od čega ćete izgledati bolje. Ako osjećate negativne emocije, možete opet nešto kupiti. Osjećate se otuđeno? Vjerojatno ste već puni bora, sijede kose, celulita, žutih zubi’? Ako niste, uskoro ćete biti jer starite, a starenje je najgora stigma, uz ružnoću ili nepraćenje trendova. Kupite nešto i produbite svoju prazninu u sebi. Ta praznina je nastala jer ne priznajete svoju pravu, božansku prirodu i nikakva količina bijelih zubi, implantanata, novih automobila ili kuća neće je moći popuniti. To je kao da pokušavate ugurati ocean u šalicu za kavu.
Vaša prava priroda je veća od oceana, zapravo je beskonačna.
A mi se pokušavamo ugurati u malu osobnost koja preživljava i pokušava dobiti ljubav i potvrdu izvana.
Oglašivači su prepoznali „sindrom normalnosti“ ali i potrebe za pokazivanjem vlastite autentičnosti. I koriste se ljudskom potrebom za potvrdom kako bi vas uvjerili da morate još posjedovati, biti, koristiti, konzumirati, ispraviti, korigirati, nagomilati, da biste vrijedili.
Želimo pripadati drugim „normalnim“ ljudima. Bojimo se saznati tko smo zaista jer bi nas to moglo izopćiti iz plemena kojem pripadamo. Na svjesnoj razini se želimo individualizirati, ali našim genima teče uvjerenje staro koliko i čovječanstvo samo: da bi preživjeli moramo pripadati. I na to smo programirani, tako da odmah možete odahnuti: niste vi krivi što pokušavate biti normalni. Tako je priroda organizirala da bi nas potaknula da se pronađemo ispod maske normalnosti u trenutku kada nam normalnost postane pretijesna.Ironija je u tome što nas autentičnost neće izopćiti već će nas otvoriti. Ali biti autentičan zahtjeva određenu hrabrost ići svojim putem.
Hajdemo sada vidjeti što to zapravo znači biti normalan.
Sindrom „Normalnosti“
Definicija „normalnog“ po riječniku jest:
konforman standardu, običan, uobičajen, tipičan, očekivan, konvencionalan, fiksan (nepromjenjiv), prevladavajuć, standardan, svakodnevan, regularan, rutinski.“
U psihologiji, normalan je onaj tko je: „približno prosječan u svim psihološkim karakteristikama kao što su inteligencija, osobnost ili emocionalna prilagođenost.“
Hmm, za sada nije previše privlačno, zar ne? Ali, nastavimo dalje.
Sada bacimo pogled na definiciju najvažnije sile koja je zajednička svim živim bićima, planeti i Univerzumu: evolucija. Slažete li se da bez evolucije ne bi bilo… ničega?
„Evolucija je promjena u nasljednim karakteristikama biološke populacije kroz generacije. Proces evolucije dovodi do bioraznolikosti na svakom nivou biološke organizacije, uključujući nivoe vrsta, individualnih organizama i molekula.“
Evolucija se također koristi i za opis bilo kakve pozitivne, kontinuirane promjene u ljudima ili okolnostima.
Ključne riječi su: pozitivna promjena i raznolikost. Stavite ih zajedno u rečenicu: raznolikost uzrokuje pozitivnu promjenu – evoluciju.
Drugim riječima, radi se o tome da je netko drugačiji, a ne isti – „normalan“. Vidjeli smo da je normalan očekivan, uobičajen i prevladavajuć. Glavni pokretač napretka, sila evolucije je sila promjene, uvođenja novih, drugačijih elemenata u postojeće stanje. Evolucija sigurno nema moto: „budi konformista – budi normalan i napreduj!“
Vratimo se definiciji normalnog s početka. Da li igdje u toj definiciji vidite: „kreativan, slobodan, unikatan, drugačiji, inovativan, netipičan, napredan, fleksibilan, otvoren prema novome, nesvakodnevan“? Jer to su sve predispozicije evolucije. A to su sve ujedno i nuspojave kada smo autentični.
Ako još niste sigurni da je nužno da budete autentični i odreknete se sindroma normalnosti, evo što se sve smatra normalnim, pa sami procijenite:
Normalno je govoriti jedni drugima da kada mislimo ne, i ne kada mislimo da.
Normalno je živjeti tako da zaboravimo (potisnemo) tko smo i što zaista želimo kako bismo radili da zaradimo novac koji koristimo da kupujemo još stvari koje ne trebamo i kojima pokušavamo popuniti prazninu u sebi jer nismo oni koji zaista jesmo iznutra – autentični, Istinski Ja.
Normalno je praviti se da ne postoji energija, intuicija, nadnaravno, mistično.
Normalno je odgađati uživanje u zanimljivim i uzbudljivim iskustvima za kasnije u životu (a postoji samo sadašnji trenutak).
Normalno je studirati godinama da bismo tražili posao u struci u kojoj nema posla.
Normalno je stiskati djecu u kutije razmišljanja od najranije dobi jer inače „neće biti normalni“.
Normalno je da nas u školi ne uče životu: kako skuhati, sagraditi, voljeti, povezati se sa drugima.
Normalno je raditi svaki dan najmanje od 9 do 5 na poslu koji nam ne daje nikakvo zadovoljstvo niti smisao, da bismo mogli ići u mirovinu kada više nemamo energije za život jer smo cijeli život radili da bismo preživjeli, a u mirovini shvatimo da nam je jedino preostalo umrijeti jer smo shvatili da nije vrijedilo potrošiti život na posao koji nam nije davao nikakvo zadovoljstvo.
Normalno je biti odvojen od prirode i sjediti svaki dan satima pod umjetnim svjetlima i vidjeti sunce samo tijekom godišnjeg odmora.
Normalno je da svjetsko bogatstvo leži u rukama 1% “elite”.
Normalne su maksime: „Više je bolje. Moraš sve zaslužiti. Novac je oskudan. Resursi su oskudni. Stvari su jednostavno takve. Tako se to oduvijek radilo i tako mora biti. Moraš se oženiti. Moraš imati djecu. Treba ostati u braku radi djece. U radu je spas.“
Normalno je ismijavanje i osuđivanje svakoga tko iskorači iz sekte normalnosti da bi tražio svoju sreću u sebi i pratio svoje radosti.
Normalno je etiketirati onoga tko ne trči za vanjskim statusnim simbolima kao neambicioznog.
Normalno je uspoređivati izgled, aute, kuće, odjeću kao definicije nečije vrijednosti.
Normalno je ne razgovarati sa strancima i paziti se nepoznatih ljudi.
Normalno je smijati se kada smo tužni i sakrivati svoje prave emocije.
Normalno je procjenjivati umjetnost kao dobru ili lošu.
Normalno je da postoje „social influenceri“ kao zanimanje kojem je jedini posao da vas uvjeri da trebate šminku, odjeću i stvari bez kojih ne vrijedite.
Normalno je praćenje modnih trendova koji očigledno imaju cilj zaradu tako da vas uvjere da s vama nešto nije u redu a njihov proizvod ili usluga su rješenje.
Normalno je uspostavljanje „pravila rata“ (?!?)
Normalno je korištenje Botoxa.
Normalno je ne smijati se glasno koliko bismo htjeli jer smo u restoranu, tramvaju, na cesti, na sprovodu (smijeh je dokazano najbolji lijek za um, tijelo, emocije – poput eliksira dobrostanja kojeg sami možemo proizvoditi).
Normalno je obezvrijeđivanje ičega do čega se lako došlo jer bez žrtvovanja nema vrijednosti u postignutome.
Normalno je vjerovanje da su poznati i bogati ljudi sretniji.
Sve me to jako podsjeća na bajki braće Grimm Carevo novo ruho. Svi vidimo da je car gol ali nitko ne progovara jer se svi pravimo normalni.
Što nam čini normalnost?
Normalnost amputira naše talente i posebnosti – našu jedinstvenost. Normalnost nas spriječava da iskorištavamo svoje pune potencijale. Ispod maske normalnog koju stavljamo svaki dan na sebe, skriveni su naši jedinstveni talenti i pogledi na svijet.
Marie Curie, Rosa Parks, Nikola Tesla, Martin Luther King, Gandhi, Leonardo DaVinci– svi su oni imali osobnu viziju veću od trenutne stvarnosti. Da bi tu viziju ostvarili, morali su iskoračiti iz okvira normalnog. Mnogi izumitelji, znanstvenici,umjetnici, vođe, vizionari bili su etiketirani raznoraznim „poremećajima ponašanja“. Usput budi rečeno, poremećaj ponašanja se definira kao: „ sva društveno nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja, ponašanja koja odstupaju od uobičajenih, očekivanih i „normalnih“.
Eto nas opet sa normalnim.
Kada pričamo o ljudima kojima se divimo, mi se zapravo ne divimo njihovim djelima, već se divimo njihovoj hrabrosti da iskoče iz okvira normalnog i da budu vizionari – a to mogu biti samo ako su autentični.
Svatko tko je postigao nešto vrijedno divljenja je morao pokazati svijetu svoju nenormalnost, odnosno, svoje Istinsko Ja.
Ono što nas čini drugačijima najčešće doživljavamo ka
o teret i neadekvatnost. A upravo je to dar koji nas čini jedinstvenim, neponovljivim i čudesnim. Sjetite se priče o ružnom pačetu. Svi smo mi labudovi koji mislimo za sebe da smo ružna pačad. Ali se trudimo biti lijepa pačad! No, Život ima druge planove za nas pa se nerijetko i mi sami nađemo skršeni, sami i na dnu gdje napokon shvatimo da imamo velika, široka bijela krila i nismo nikakva greška prirode već ljubljena božja kreacija.
Istinsko Ja je motivator kojeg lako prepoznajete u sebi: jednostavno znate, osjećate, jeste to što je vaš san i vizija. Kada Istinsko Ja inspirira na kreaciju, u nama nema nikakve sumnje da je moguće, unatoč okolnostima ili tuđim mišljenjima. Doslovce smo opsjednuti sa svojim snom kada dopustimo Istinskome Ja da se izražava kroz nas.
Pionir ne bi bio pionir da ne donosi nešto novo, zar ne? Zamislite pionira koji druge vodi ka tome da budu isti kao i drugi. Ovako bi izgledao njegov motivacijski govor:
„Zapamtite, samo budite nevidljivi. Sve što netko drugi kaže, vi potvrdite. Ne iskačite ničime iz cjeline, ostanite u zadnjem redu i ako dobijete kakvu novu ideju, odmah je otpišite kao glupost, a sebe osudite kako ništa ne vrijedite i ne zaslužujete. Pratite mase. Neka netko drugi razmišlja za vas. Ako pokažete svoje pravo lice, biti ćete odbačeni.“
Pa ipak, da li mi učimo svoju djecu da budu drugačiji ili ih ipak na neki način želimo uklopiti u cjelinu? Gdje smo mi sada sa svojom normalnošću?
Normalnost blokira našu kreativnost. A to je jednako smrti naše vitalne sile koja nam daje život. I nisam preuveličala ovu izjavu radi dramatičnosti. Doslovce gušimo sami sebe.
Kreativnost je Životna Sila u svima nama.
To je sila koju nazivamo chi, prana, kundalini ili kako god još želite nazvati energiju koja daje život. Svi je imamo i svima je dostupna. Kreativnost nije rezervirana samo za umjetnike – svi smo urođeno kreativni. No, možemo ju blokirati. I to činimo sa potrebom da dobijemo odobrenje za svoju vrijednost. Kao da ne vrijedimo dok nam netko (čitaj: roditelji u djetinjstvu) ne potvrdi da smo vrijedni. Gladni smo pohvala i primjećivanja za ono što jesmo.
S jedne strane svi imamo potrebu biti kreativni, oni koji jesmo zaista – autentični, a s druge strane svi isto tako imamo potrebu biti prihvaćeni, prepoznati i odobreni. To je unutarnji konflikt između kreativnosti – kreiranja svojeg života autentično i potrebe za prihvaćanjem. Što je već jaz, to je veći unutarnji konflikt u osobi i to se teže snalazi u svojem životu.
Prevladava potreba za prihvaćanjem jer smo tako preživjeli djetinjstvo. Jedino što smo morali žrtvovati samog sebe – autentičnog Ja.
Zašto zapravo želimo biti normalni? Zato jer mislimo da je to ono što trebamo biti. Zato jer ne priznajemo svoju pravu božansku prirodu. Odgovor na pitanje što činimo krivo jest: ignoriramo svoju pravu prirodu – svoje Istinsko Ja.
Tko ste vi?
Kada bih vas sada pitala tko ste vi, što biste mi odgovorili?
Vaš odgovor na pitanje vjerojatno bi sadržao vaše ime i prezime, dob, okupaciju, zvanje, mjesto stanovanja, bračni status, roditeljski status, pripadnost određenoj kulturi, zajednici, opredjeljenju. Možda biste navedeli i koji hobi, kućne ljubimce i što volite. Možda biste neke dijelove svojeg odgovora reći s ponosom, a neke ne baš tako rado. Kako god bilo, naveli biste sve što biste napisali u svojem životopisu ili prilikom upoznavanja nove osobe. I to je sasvim u redu. Svatko od nas mora imati svoj osobni identitet, društvenu ulogu po kojoj se razlikuje od drugih. No, problem nastaje kada mislimo da je naša osobnost jedino što mi jesmo.
To je kao da kažemo da je naše Sunce cijeli Univerzum ili da je grad u kojem živite cijeli svijet. Ili kao da se vrednujete samo po tome kako izgledate, koliko posjedujete ili koga poznajete.
Vi ste svijest koja igra svoje uloge osobnosti. Vi ste svijest koja je organizirajući centar, odnosno, trebali biste biti svjestan organizirajući centar – Istinsko Ja. Vi ste doslovce zvijezda svojeg filma. Vi ste izvor svega u vašem životnom iskustvu. Život se ne dešava vama, vi ga istovremeno kreirate i doživljavate dopuštajući Životnoj Sili da teče kroz vas nesmetano, donoseći bezuvjetnu ljubav za kojom tragamo cijeli život.
Sjetite se što smo pričali o tome kako pokušavamo biti normalni. To je zapravo samo pokušaj da prilagodimo našu vanjsku osobnost našoj okolini kako bismo bili prihvaćeni. Ali pri tome se koristimo samo sa nekoliko posto naših potencijala, ako i toliko. Držimo se naše osobnosti kao da nam o njoj ovisi život, a sve što s time činimo jest da sami sebi blokiramo upoznati svoju pravu prirodu.
Što se dešava kada ne puštamo sami sebi biti Istinski Ja? Ne živimo svoje najviše potencijale jer ne dopuštamo životvornoj energiji da teče kroz nas slobodno. Blokiramo sami svoju kreativnu energiju od slobodnog protjecanja. Blokiramo dijelove sebe jer nisu „prihvatljivi“. Drugim riječeima, nismo u energetskom poravnanju sa našim Istinskim Ja. Odbijamo svoju pravu prirodu kreatora.
Često svojim klijentima kažem da je to kao da imamo najbolji Ferrari ali ga guramo (i pri tome se čudimo kako sporo dolazimo do željene destinacije) umjesto da sjednemo u automobil i naučimo ga voziti. Zašto jednostavno ne sjednemo za volan svojeg bića i počnemo ostvarivati svoje životne misije i vizije? Zato jer mislimo da ne možemo, da nismo dovoljno sposobni.
Znate li priču o tome kako se u cirkusima dresiraju slonovi?
Slona se zaveže za jednu nogu konopcem za stup dok je još maleni. Slonić se pokušava osloboditi, ali nema dovoljno snage (ili je kažnjen). S vremenom slon shvati da se ne može pomaknuti i odustane od pokušaja da se oslobodi. Vidi i druge odrasle slonove kako stoje privezani svaki uz svoj stup. Kako prolazi vrijeme i slon raste, njegovo tijelo postaje veće i jače i sada je sposobno otkinuti stup, ali slon i dalje misli da se ne može pomaknuti. Više se niti ne isprobava osloboditi. Iako ga od slobode dijeli samo mali pomak velike, snažne noge, on je sada zatočenik svojeg uma koji je zapamtio da ne može.
Na isti način smo i mi u djetinjstvu (kakvo god bilo!) pogrešno upamtili neka ograničenja i danas kao odrasli ljudi ne vidimo da smo sposobni i da smo zapravo slobodni biti tko želimo. Donijeli smo sa sobom sve alate koji nam trebaju da izvršimo svoju misiju: živimo autentično i ispunjeno. I možete primjetiti da smo se rodili goli i bez ičega u rukama. To je zato jer sve što trebamo je u nama.
Ja vas neću pokušavati uvjeriti u to da ste moćni kreator. Vi to jeste, i ne znam zaista zašto biste više pokušavali sebe umanjivati.
Peti Element je knjiga za one otkriti svoju pravu prirodu – svoje Istinsko Ja.
Transformacijska Škola Human Design-a je program za one koji žele pronaći svoje Istinsko Ja.
Ljubim.
