Kraj Traženja

KRAJ TRAŽENJA

Kada sam bila mala, imala sam osjećaj da postojim u magičnom, čudesnom svijetu, van vremena i bez potrebe da postanem nešto drugo nego ono što jesam u tom trenutku: cvijet, nebo, ruke, voda, sunce, lice mame i tate, djeda i bake, pas, maca, cesta, drvo, pita od jabuka koja magično nestaje u meni i pretvara se u nevjerojatne senzacije od kojih se osjećam sigurno i voljen. Svjetlo i tama imali su isti značaj ili beznačaj, kao i dan i noć, a toplina i hladnoća bili su jednako uzbudljivi i željeni i neželjeni, propuštani sa protočnošću bezuvjetnog bivanja sa onim što jest… Sve je to bilo prije vremena. Neprepoznata i nevino previđana Bezvremenost i Jednost – Prisutstvo koje me jednostavno i prirodno uranjalo u čudo onoga što jest. Tako je za svu djecu.

Jednoga dana sve se to promijenilo i ušla sam u prividni svijet vremena. U svijet „odraslih“, sa odgovornostima u vremenu. U svijet prividne (ali snažno promovirane) odvojenosti i potreba. Naučili su me da trebam preživjeti, boriti se, natjecati se, postići nešto, zaslužiti svoje postojanje.

Otkrila sam da imam odvojenu majku i odvojenog oca, ime i prividan izbor (slobodnu volju) da činim ovo ili ono, te da posljedice svojih odabira i akcija snosim pred nekakvim sudcem, ma tko god on bio  – roditelji, nevidljivi bog iz molitve i sa slika u crkvi koji me stalno od nekuda nadzire i zna moj svaki korak, misao i emociju, bilo da su sudci učitelji, susjedi ili jednostavno svatko drugi osim mene.

Kada sam naučila da postoje nekakvi utorci i petci, novci, budućnost, da se negdje može „stići“, i da se može „umrijeti“. Polako sam se zamrznula u „osobu“. Ušla sam u svijet vremena i prostora, granica i istraživanja, poduhvata, mjerenja, manipulacije, i potrage za srećom i zadovoljstvom, te bijega od boli i smrti.

Došlo je do toga da sam postala „vlasnik“ svih tih iskustava, život se nije više samo spontano i radosno dešavao, nego se dešavao „meni“, osobi, koja je kao i svatko drugi, smrtnik i ultimativno, nečije vlasništvo. Počela sam vjerovati da je to moje prirodno stanje postojanja.

Također, naučili su me da vjerujem u bajku u kojoj, ako dovoljno radim, ponašam se pristojno i budem uspješna u poslu kojeg odaberem (ili koji mi je nametnut), oženim se, imam djecu i brinem se za svoje zdravlje, imam dobre šanse da budem sretna.

Sve to sam radila prilično uspješno, čak sam s vremenom i uživala u nekim od tih iskustava, ali sam također i prepoznala da nešto neuhvatljivo, neopisivo, neopipljivo i fundamentalno kronično nedostaje u „mojem životu“. Neka vrsta „tajne“.

U mojoj prividnoj odvojenosti, prihvatila sam bez pogovora postojanje i učinke vremena. Zajedno sa mojim vjerovanjem u vrijeme, nezaobilazno sam se oženila i za koncept i iskustvo početka, sredine i kraja, te putovanje prema cilju ili zaključku, ispunjenju… prosvjetljenju… ili jednostavno, kraju patnje, potrage… Stoga, odlučila sam da potražim to što mi nedostaje u duhovnosti. Misllila sam da trebam prosvjetljenje.

I opet mi je rečeno da ako dovoljno dugo meditiram, ponašam se na određeni „duhovni“ način, podvrgnem se različitim disciplinama, jedem određenu hranu (ili je ne jedem), radim određene rituale i pročišćavanja, s vremenom ću zaslužiti duhovno prosvjetljenje ili oslobođenje.

Ponovno sam se u potpunosti posvetila svemu od toga što mi se činilo prikladno, i iako su mnoge prakse bile korisne (poput one u kojoj opraštamo svojim roditeljima ili se ponovno naučimo disati čitavim tijelom), i dalje nisam mogla otkriti razlog zbog kojega se osjećam kao da ne pripadam ovom svijetu.

A onda sam, blagoslovljena čistom Milošću koja me dotakla potpuno bez razloga, spoznala da tražim ono što nisam nikada izgubila! SEBE! Kada prepoznaš ponovno da si do sada samo ignorirao svoje bezvremensko postojanje, kada prepoznaš da si ti onaj kojeg si tražio, da si ti vječna prisutnost koja rađa nebo i zemlju, i čitavi svijet, raj dobiva svoje ispravno mjesto: na zemlji, u meni. Ja jesam sve što postoji.

 

 

Ništa ne postoji dulje nego jedan trenutak koji se ne može pratiti. To je kozmička šala: ništa ultimativno ne postoji. Osoba koja sam mislila da jesam je samo ideja u umu. Umu Jednog. Kozmička šala je u tome da je sve ovo (život, ljudi, životinje, priroda, svijet) san. Čitav život, sve. Ništa nikada nije stalno, ništa ne može biti stalno, jer u trenutku kada se čini da je postojano, otišlo je. To nije nihilizam, već buđenje za Stvarnost: netrajnost. Ništa. Ali to ništa nije prazno! „Ništa“ je sve: svijet, ljudi, životinje, priroda, auti, sunce, mjesec…

Vrijeme i prostor ne postoje osim kao ideje uma. Sve što mislimo da je „stvarnost“ je u stvari fantazija stvorena umom. Ta iluzija uključuje sve riječi, iskustva i percepcije kao i „ljudska bića“. U toj fantaziji o svijetu, na snazi je općeprihvaćena stvarnost, koncenzus o tome što je stvarnost koju gotovo čitava ljudska vrsta dijeli: svijet je drevan, u ovaj svijet rodiš se kao individua, rasteš, učiš, imaš iskustvo života i umreš. Ali, zapravo, ovu fantaziju o tome što je stvarnost smo naučili. Nismo se rodili sa time, rekli su nam, obavijestili su nas, naučili su nas. I svi drugi su to naučili, pa se čini da je to istina. Jer, ti si jedan, a njih je mnogo, tako izgleda djetetu. Pa im povjeruješ. Univerzalno prihvaćena ideja o tome da postojimo kao odvojene jedinke je naučena. Ali samo zato jer gotovo svi u to vjeruju, ne znači da je to istina.

Iz vječnosti, bez-vremena, JA JESAM, nerođeno. Kao što i san počinje u nekom trenutku u tijeku spavanja, tako je počela i ideja o „meni“, osobi, um/tijelo organizmu, odvojenom od ostatka Stvarnosti. To je iluzija odvojenosti. Ti, ja, mi, oni, prividne individue, su likovi, uloge u zajedničkom snu Jednog. Cjelina je energija koja struji bez početka i kraja. Svi likovi u zajedničkom snu pogrešno interpretiraju tu energiju Jednog kao odvojene jedinke, uključujući i um/tijelo organizam za koji mislimo da je osoban. Sve je zapravo strujeća energija (slična svjetlosti koja prolazi kroz projektor filma u starim kino dvoranama) i nema ničega što je odvojeno ili osobno.

 

 

Iz perspektive odvojene osobe ovo zvuči kao glupost, idiotarija, lupetanje luđaka! Ali, iz direktnog iskustva – ovo je jedina istina. Očigledna. toliko očigledna da je nevidjliva većini. Jer traže nešto drugo.

Sve se vraća na to da sami za sebe provjerimo svoj identitet, iz direktnog iskustva. Već JESAM. Uvijek JESAM. Nema potrebe da tražim neko buduće stanje, iskustvo ili postignuće, jer već JESAM. To je ono što sam tražila! Ideja o osobi je nestala, rasplinula se poput dima… i dalje za svijet imam osobnost, služi mi za komunikaciju ljubavi Jednog sa Jednim, ali ja sada znam bez sumnje da je osobnost samo ideja, maska, iluzija… stvorena u vremenu. Vrijeme je kreacija uma. Um/tijelo organizam kojeg zovem „mojim“ ima iskustva, i može prolaziti kroz patnju, bol, smijeh, sva iskustva, ali moja PRISUTNOST, moje PRIRODNO STANJE je netaknuto time, baš kao što nebo nije taknuto dolaskom i odlaskom Sunca i Mjeseca.

Kraj traženja, kraj patnje nije za osobnost. Osobnost je ta koja misli da traži i pati! Kraj traženja i patnje je u prepoznavanju da ja već jesam sve. Ovo je toliko očigledno da previđamo čitavo vrijeme. To je otvorena tajna: kao djeca prividno smo se odmaknuli od svoje originalne, bezvremenske prirode u identifikaciju sa zamišljenom, odvojenom osobom. To je Jedno koje se igra skrivača samo sa Sobom. I kreirali smo okolnosti u kojima tražimo sebe, da bismo ponovno i ponovno otkrili vječno dobru vijest: da već jesmo ono što tražimo! I dodatno: ovaj san o životu nema drugu svrhu.

Buđenje za svoju pravu prirodu dešava se van vremena i potpuno je obično: to je ponovno otkrivanje onoga što je uvijek ovako i bilo: ja jesam ono što jest. Samo Jednost postoji. To je moje i tvoje prirodno stanje. U postojanju, bivanju, očigledno je da nikada nisam donijela nikakvu odluku, nego da je sve što se dešava to da Jedno živi kroz mene. U prihvaćanju svoje „božanske bespomoćnosti“ uživam u istinskoj slobodi nemanja prošlosti i budućnosti koju bi mogla zvati „svojom“.

A na pitanje „tko upravlja ovom igrom, ovim predivnim kaosom?“ odgovor je očigledan: jednom kada si ponovno u naručju Voljene Stvarnosti, Onoga Što Jest, pitanje nije više važno i mogu živjeti kao da imam izbor i slobodnu volju, i radosno otpuštam sve…

 
Video sa uputama kako da odmah, direktno prepoznate svoje pravo, Originalno Lice:
 
 

💌 POVEŽIMO SE:

✶ KRISTALNA MREŽA Sa Aramatenom – membership platforma za kokreaciju iz Srca Jednog

✶ Boundles Love Light Tribe engleski membership portal Aramatene

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Shopping Cart