POBJEDA U IGRI ŽIVOTA

Dragi Prijatelji i Putnici,

Vaš život je film. Doslovce. Vi ste glavni Junak. Zamislite da gledate film u kojem su svi sretni, nema nikakvih konflikata, nema zločinaca, nema tajni, nema princeza koje su u nevolji i treba ih spasiti, nema nikakvog cilja ni ičega što treba postići.
Svi samo sjede u meditativnom stanju i smješkaju se, svi se vole i, općenito, sve znate, nema ničega što niste vi, što nije savršeno i na svojem mjestu.

Pitam Vas: Biste li gledali taj film? Biste li bili uloga u tom filmu?

Ako nema zapleta, ako nema junaka i njegovih »protivnika«, ako nema cilja, tada nema ni motivacije za polazak na Put. Stvarnost („scenarist“ filma, ujedno i ONO ŠTO VI ZAISTA JESTE) se želi izraziti na nebrojene načine i želi se na taj način igrati. Stvarnost se želi samo-upoznati.

Zato postoji ideja o Putu. O filmu vašeg života. Zato se i vi želite samo-upoznati! Ali, ako nemate priču o tome tko ste – nema »malog ja« s kojim se možete identificirati.

Ako nemate mentalnu konstrukciju o »vama« – vaš odvojeni identitet ne postoji. Nema Junaka. Nema Puta. Zato je stvoren svijet dualnosti, a s njime i vaša osobnost. Tu ste vi kao glavni Junak „protiv“ čitavog svijeta (da biste na kraju spoznali da vi JESTE čitavi svijet i da je borba bila zamišljena!).

Kada ste stvoreni »odvojeni vi«, zatim »vi«, trebate zaplet i avanturu, pa je tako stvorena i »tama« ili »zlo« koje treba savladati. Međutim, ako biste vi od samog početka znali da je ovo igra, da li biste je uopće mogli doživljeti stvarnom? Naravno da ne. Zbog toga, da bi nam ova igra koju zovemo „moj život“ djelovala uzbudljivo i ozbiljno, imamo visoke uloge: život ili smrt. Kada naša odvojena osobnost ne bi djelovala stvarna, ni ideja o smrti ne bi djelovala stvarna, a onda ne bi bilo igre. Možete li zaista doživjeti iznenađenje kada bi vam netko unaprijed otkrio ishod? To je kao kada se pravite da ste iznenađeni po pitanju nečega što ste već prije saznali, poput iznenađenja za rođendansko slavlje, koje vam je netko već otkrio. Zato nam sve djeluje tako stvarno i ozbiljno, kao da zaista možemo umrijeti. Tijela su nam projekcija uma, hologrami, mirage, stvarna koliko i balon od sapunice… ali, ali, ali, djeluju stvarno, kruto, bole, savijaju se, plešu…

Oh, da, ovo je SAVRŠENA IGRA!!! Nikada niste sudjelovali u boljoj simulaciji, ovo je THE GAME OF LIFE. I vi ste glavna uloga. Nije li to sjajno?

Postoji li onda način da »pobijedimo« u ovoj igri? Da, i svatko već JEST pobjednik u ovoj igri života, ma kako se činilo da mu »ide« ili »ne ide«, jer je pobjeda već sâmo sudjelovanje! Međutim, moramo doći do „kraja“ Putovanja koje je djelovalo stvarno da bismo shvatili da to zapravo nije tako, a opet – jest. To je tajna Srednjeg Puta ili Taoa: biti oba svijeta istovremeno. Jer, iako ste otvorili oči i probudili se za očiglednu spoznaju da STE VI VJEČNI PROSTOR U KOJEM SE ODVIJA ŽIVOT kroz uloge koje igrate, i dalje vas u filmu zaboli kada se udarite i sanjate o vikendici na moru, gdje ćete uzgajati masline i odmarati.

To je savršeno u redu! Nagrada na kraju Puta jest ta da uviđamo iskustveno da je ovo sve samo igra, ali paradoksalno zbog toga ne gubimo interes, već sada možemo igrati opušteno. To znači da shvaćamo igru tek toliko ozbiljno da se možemo radovati, plakati, suosjećati, navijati, posrnuti i imati zadovoljstvo ustati se. No, istovremeno ništa od toga ne uzimamo suviše ozbiljno, odnosno spoznajemo da nije pitanje života ili smrti.

Život se odvija sam od sebe, a mi možemo mirniji sudjelovati u jelu, koje je za nas naručila Stvarnost sa šarolikog menija mogućnosti Kozmosa. Nekada će nam se činiti da nam nije ukusno, a nekada kao prava gozba koju ne znamo čime smo zaslužili, ali nas više ne napušta duboki mir. Taj mir više nikakva mreškanja na površini ne mogu ozbiljnije dotaći. To znači da možemo imati trenutke kada smo bez tereta ideje da smo odgovorni (poput Sizifa) za guranje čitavog svijeta uzbrdo, kao i trenutke kada se guranje čini jedini izlaz. Ali sve je to i dalje dio filma. Junak mora imati posla, ali taj posao sada više ne obavlja sam kao čovjek, već kao čitavi Kozmos.

Majstori smo oba svijeta: onog u kojem smo samo „čovjek“, svoje uloge, i nevidljivog svijeta koji je Izvor Svega Što Jest. Oba svijeta jesmo mi!

Spoznajemo da je i ego dio Kozmičkog plana i iako je glavni »negativac«, istovremeno je i motivacija da se uzdignemo do svoje prave prirode. Od koje se nikada nismo niti odvojili, ali jesmo kratko zaboravili da smo BOGOVI.

Vidite li kako je ovo inteligentna igra? Kao da je božanska inteligencija iza nje. Jer jest. Vi JESTE ta inteligencija.

Vi, Ljubavnik Stvarnosti ste sama Kozmička Cjelina. Duhovno buđenje je spoznaja da je ego iluzija, nema stvarne odvojenosti. Spoznaja da smo uvijek dobro, sigurni i da je sve savršeno, čak i kada se umu čini da nije tako. Ništa ne može zaprijetiti našoj pravoj prirodi. Možemo samo misliti da smo odvojeni, ali u Stvarnosti nema ništa osim onoga što jest, sada, cjelovito i neopisivo. Savršeno. VI STE SAVRŠENI.

I tako mi poduzimamo Putovanje na kojem krećemo za onim što želimo.Tragamo za nečim, a motivacija je uvijek ista: mislimo da sada nešto nemamo. To je motivacija ega, koji traži nešto više i bolje. Tragamo za odgovorom na pitanje: tko sam ja? Prođemo cijeli Put da bismo spoznali da smo oduvijek imali sve što smo trebali i da nemamo kuda otići ni što postati, a da to već sada nismo. Spoznajemo da mi jesmo Stvarnost, a ono što smo do sada mislili da jesmo rasplinulo se poput dima na vjetru.

Umanjuje li to vrijednost Puta? Nikako! Iako nema cilja, putovanje je to koje je poanta. Putovati znači biti živ. Svijet u kojem su destinacije važnije od samog iskustva i u kojem se vrijednim smatra samo što prije stići do cilja, je svijet osiromašen od dubine. Poanta je, dakle u samom činu putovanja, u onome što se događa dok putujemo, baš kao što je i u istinskom autentičnom umjetničkom izražavanju poanta samo-izražavanje, a ne postignuće u kojem se drugi dive našem egu. No, možda je najveći dar tijekom Puta baš u nepredvidljivim zapletima, iznenađenjima i greškama koje ispadnu veliki blagoslovi.

Ništa što možemo sebi dodati ili oduzeti ne može nas učiniti više ili manje onima koji jesmo. Kao bića već smo sada savršeni i nepromjenjivi.

Možda naše iskustvo Stvarnosti ponekada izađe iz balansa (iz srednjeg Puta Taoa), ali sada znamo kako i što s time. Prepoznajemo da naša izvorna, autentična svrha nije posao kojeg bismo trebali raditi.

Radije, naša svrha jest bivanje, sada i ovdje, u onome gdje nas je trenutno postavila Stvarnost.

Pozivam vas da kontemplirate nad time da nema veće svrhe od te da se svakoga trenutka pojavite prisutni za Stvarnost. Oblik kojega će Stvarnost preuzeti nije važan – uvijek ćete ili stajati ili sjediti ili ležati. Kada smo prisutni, mi smo direktne oči, uši, ruke i noge Izvora. Naša prisutnost jest prisutnost Kozmičke Cjeline.

Kada sami sebi dozvolimo živjeti na ovaj način – predani u potpunosti onome što jest, živimo život s namjerom i sve što činimo je svrhovito.

Nemamo nikakve agende ili planova, jer smo prestali postavljati uvjete Stvarnosti što bi se trebalo događati u budućnosti. Ukratko, život postaje iskustvo na »need-to-know-basis« ili »samo ono što nužno trebate znati upravo sada«. Saznajemo sve što trebamo u trenutku kada to trebamo znati.

Ne grabimo ništa, ne prekidamo ništa, ne pružamo ničemu otpor, ništa ne kontroliramo. Ne trebamo ništa činiti da bi bili prisutni, trebamo samo prepoznati svoju prisutnost. A tada smo ujedinjeni s Kozmosom u svemu što se događa u našem životom iskustvu. Iz nas se počinje oslobađati velika količina energije koja je dosad bila zarobljena time što smo pokušavali održati sliku o sebi, o egu, kao stalnom i nepromjenjivom. Trčali smo za time da se definiramo, da pronađemo odgovor za ego: tko sam ja?

Ali, sada smo spoznali da nismo ništa što je netrajno, te da nema svrhe ni ultimativnog cilja: Put je cilj. Izgubili smo »malo ja«, svoj osjećaj fiksnog identiteta i dobili cijeli svijet. Prestajemo dalje tražiti sebe, prestajemo biti opsesivno opterećeni »sobom« i počinjemo biti integrirano biće, prisutno ovdje i sada, čime raste i osjećaj slobode, prostornosti, zaigranosti, spontanosti.

Spoznajemo da je već sve savršeno i da se nitko ne treba prosvijetliti, jer onaj koji je mislio da treba bio je ego. Ego je htio sebi nadodati prosvjetljenje.

No, prosvjetljenje je stanje čistog bivanja i nije ništa drugačije od onoga što upravo sada doživljavate: jeste. Uvijek ste bili i uvijek ćete biti. Na “kraju” Puta shvatimo da je sve ovo san. I mi smo i sanjač i san.

I time zakoračimo na novi Put. U Vječnom Sada. Volite svoj san. Volite sve što mislite. Volite sve što vidite, dotičete, okusite, mirišite, osjetite.

A kada imate trenutak koji djeluje kao noćna mora, probudite se tako da se vratite u prisutnost i sigurnost Sadašnjeg Trenutka kroz Promatrača.

Ovdje ste, dišete, promatrate Stvarnost kako pleše svoj ples, kako pleše kroz vas i kao vi. Kada shvatite da je sve igra, možete se opustiti i uživati u igri Kozmosa – u svakom trenutku. Tada ulazite u carstvo u kojem više nema rađanja i smrti, već samo vječni ples Stvarnosti.

Pratite sve, primate sve, puštate sve.

Za vas je sve u neprestanoj destrukciji i konstrukciji. To je život u Tao-u. Mirna točka unutar kaosa ili savršenstvo. Peti element.

💎💎💎Podsjetimo se svoje PRAVE PRIRODE, PRIRODNOG STANJA VJEČNE PRISUTNOSTI I SAVRŠENSTVA u ovom videu:

Tekst je preuzet iz posljednjeg poglavlja knjige Peti element koja je kanalizirana za TEBE, Dragi Prijatelju, kao putokaz. Knjiga se može pronaći ovdje:

https://marinabitorajac.com/peti-element/

💎

Volim.

Marina